Crna Gora ima neobično razvijen reljef sa izraženim kontrastima: kopno oštro izdignuto nad morem, visoke planine, niske površi i duboko usječene riječne tokove. Uz povoljan klimatski faktor priroda je na području ove zemlje stvorila uslove za razvoj raznolike flore, pa su tu svoja staništa nalazile i različite životinjske vrste. Takav ambijent na ove prostore rano dovodi i čovjeka, koji se od praskozorja svog postojanja bavio lovom.
Razmatrajući u svojoj knjizi period neolita u Crnoj Gori, dr Čedomir Marković ističe: "Danas je pouzdano utvrđeno da je teritorija Crne Gore bila naseljena tokom starijeg i srednjeg kamenog doba – paleolita i mezolita, te se otuda kada se radi o formiranju neolitskih kultura, mora računati na lokalne tradicije, i to kako u populacionom, tako i u kulturnom smislu." Prisustvo ljudi i njihova djelatnost kroz minule milenijume bogatili su kulturne slojeve, a svjedočanstva o tome nalazimo na mnogim lokalitetima u Crnoj Gori. Arhefakti koje nam je danas dato da upoznamo tek su samo fragmenti koji ukazuju na intenzivan život ljudi i na bogatstvo u prirodnim vrijednostima na tlu Crne Gore, ali i na korijenje tih vrijednosti, pri čemu je lov uvijek bio nezaobilazna djelatnost. Protok vremena, međutim, iako donosi drastičnu promjenu u načinu života, neće učiniti da lov, koji je kao djelatnost duboko utisnut u čovjekovu svijest, ikada bude napušten. Svjedočanstva o lovu, kroz minule milenijume, danas srijećemo u arheološkim i drugim nalazima o svakodnevnom životu, kultovima i mitovima, religioznim predstavama i pojavama, kao i svim oblicima umjetničkog izražavanja.
Tragove bavljenja lovom i pomene lova na prostoru Crne Gore nalazimo na arheološkim lokalitetima iz doba paleolita i neolita, u Lipcama, izvanredno prikazanim scenama lova na jelene, keltskim i ilirskim kultovima, slavljenju bogova (Artemida i Dijana) u vrijeme dominacije Grčke i Rima, da bi, preko zapisa u «Kraljevstvu Slovena» (Regnum Sclavorum, Grgura Barskog), te gravira i zapisa iz vremena dukljanskih, zetskih, odnosno crnogorskih dinastija: Vojislavljevića, Balšića i Crnojevića, došli do novijeg doba.
Početkom XIX vijeka prvi obimniji zapis o Crnogorcima objaviće poslije učinjene posjete Crnoj Gori, Vladimir Bronjevski, ruski pomorski oficir, i Vijala de Somijer, francuski pukovnik. Vladimir Bronjevski, koji sa flotom admirala Senjavina stiže na obale Crne Gore 1806. godine, publikovaće svoja zapažanja o ljudima i krajevima gdje je boravio. Za nas je posebno interesantan kratak zapis sa naslovom «Lov na divljač», koji navodimo integralno: «U dvije velike {ume vi|aju se me|edi, vukovi i lisice. Krzna od njih im kupuju u Kotoru. Loviti divlje veprove, zečeve i kunice smatraju za prijatno provođenje vremena. Orlovi, sokoli i druge grabljive ptice su uobičajene. Zimi se lovi mnogo prepelica, jarebica, ševa, pataka, drozdova i zeba, koje se ovdje jedu. Upravo, lov podsjeća na neku ratničku igru, te Crnogorac ima u vidu zadovoljstvo, a ne korist od lova.
Opisujući Crnu Goru sa različitih aspekata Vijala de Sonijer će ne malu pažnju posvetiti flori i fauni. Za nas će, naravno, od najvećeg značaja biti njegova zapažanja o lovu»... Od divljih životinja srijeću se medvjed, vuk i divlja svinja, ali u malom broju, jer je prirodno {to se Crnogorci, budu}i da su lovci i pastiri, trude da na svaki naćin zaštite svoja stada, njihovo glavno bogatstvo. Stoga su, uvijek naoružani i u pokretu, spremni da unište životinje koje nanose štetu njihovim proizvodima...» [to se dalje zalazi u XIX vijek, srijećemo se sa sve više zapisa o lovu u Crnoj Gori. Prvo, u putopisnim djelima stranaca, koji isti~u i trgovinu lovinom, naročito preko Kotorskog pazara, a zatim i u crnogorskoj periodici: Grlici, Crnogorcu, Glasu Crnogorca... Pomenućemo konstataciju koju u svom djelu «Statistički podaci o Crnoj Gori», 1862. godine iznosi doktor Timoleone Vedovi: «Jednostavnost življenja, lov, kretanje i povoljna klima razlozi su zdravlja Crnogoraca...» Zaslužuje da se još malo zadržimo na sadržaju ove vrijedne knjige. Vedovi, naime, dalje zapaža: «Ovdje ima u izobilju divljači, a procijepi u stijenama su prepuni saća. Tu raste rujevina ili somak, žbunasta biljka čiji je drveni dio žute boje koriste bojadiseri i kožari...» On ističe da se sirom, koji je naročito na cijeni, ali i divljačju trguje na pazaru u Kotoru, dok pri detaljnom navođenju izvoznih stavki pominje i «2600 kornjača, otprilike». O samom bavljenju lovom u ovom radu zaključuje: «Crnogorac je vješt strijelac iako koristi puške loše izrade. Redovno se bavi lovom, jer kada završi radove na njivi, misli da je obavio sve svoje dužnosti...»
Odnos prema lovu kod Crnogoraca formirao se upravo onako kako su diktirali uslovi života tokom minulih vjekova. Do XX vijeka nije ni moglo biti riječi o bavljenju lovom u punom značenju sintagme, niti o bilo kakvom obliku organizovanog ili uređenog lova, osim donekle kada su bili u pitanju članovi vladajuće dinastije, tek poneki predstavnik glavarskog sloja ili njihovi, uglavnom inostrani gosti. Kako zapaža Pavel Apolonovič Rovinski, sigurno najbolji poznavalac prilika i načina života Crnogoraca u drugoj polovini XIX vijeka, «malo se ko u Crnoj Gori bavi lovom, osim Knjaževa dvora». Rovinski koji je, kako ističe akademik dr Dušan Martinović, u Crnoj Gori proveo oko 27 svojih najboljih stvaralačkih godina, u svom kapitalnom djelu, «Crna Gora u njenoj prošlosti i sadašnjosti», u drugom tomu jedno poglavlje posvećuje lovu i ribolovu. O lovu u Crnoj Gori Rovinski zapaža: «Crnogorac ubija štetne životinje, kao medvjede i vukove, ali prije svega zato što nanose štetu njegovom stočarstvu da bi od ubijenih životinja iskoristio samo kožu. On ubija i manje životinje... kakvi su jazavci... zatom puh...», i nastavlja: «Radi krzna ubijaju vjevericu, koje je ovdje ionako malo, kunicu naročito takozvanu kamenu, vidru, bizamskog štakora, dok se ovdje rjeđe može sresti i ris...» Rovinski napominje i da neki radi krzna love i lisicu i zeca, čije meso mnogi Crnogorci ne jedu, već ulovljene zečeve prodaju u gradu. Kada je visoka divljač u pitanju ističe da su divlja koza i srna rijetke i da se srijeće i lovi divlja svinja. Od ptica najviše se love divlje patke, rjeđe guske i vrlo malo sitnije ptice, kao što su šljuke. Međutim, u nekim krajevima, kaže Rovinski, pored golubova, love se fuge, grlice i prepelice. Osim kod pomenutih Vijale de Somijera i Vladimira Bronjevskog, koji su o odnosu Crnogoraca prema lovu pisali početkom XIX vijeka, slična zapažanja srijećemo i u literaturi nastaloj između dva svjetska rata. Mitar S. Vlahović, pišući o lovu u okolini Kolašina 1929. godine (Zapisi, knj. V), zaključuje: «... u starije doba glavari su bili većinom dobri lovci, ili su išli u lov jer je to bio unekoliko znak otmenosti...»
Slične stavove o odnosu prema lovu u XIX i na početku XX vijeka srijećemo i u najnovijoj literaturi i naučnim radovima iz ove oblasti. U uvodu rada saopštenog na naučnom skupu na Cetinju 1996. godine dr Mihailo Vučković ističe: «...sve do kraja XIX, ili bolje reći početkom XX vijeka nije bilo pravog, organizovanog lovstva u Crnoj Gori, koji se temelji na savremenim principima i zakonom utvrđenim normama. Lov za uživanje bila je privilegija bogatih i moćnih i nužda siromašnih radi njihovog preživljavanja. Divljač se lovila vojničkom puškom. Prva lovačka puška «prelamača» viđena je kod prijestolonasljednika Danila...»
Poznati ornitolog, plemeniti Firer će tokom istraživanja po Crnoj Gori zapaziti da lov ne zanima mnogo Crnogorce, kao i da loše gađaju u letu, što će objaviti «Glas Crnogorca», početkom 1895. godine. Ovaj list će krajem XIX vijeka objaviti i tekstove o lovu u srednjem vijeku, doduše ne na području Crne Gore, te 57 pitanja, koje je formulisala redakcija lista «Karadži}», radi prikupljana podataka o lovu i lovačkim običajima. Kada je u pitanju pisanje «Glasa Crnogorca» iz ovog domena, kao kuriozitet treba pomenuti oglas objavljen 1898. godine o izgubljenom lovačkom psu i nagradi (15 fiorina) onome ko ga vrati vlasniku. O odnosu prema lovu u Crnoj Gori toga doba govori i Naredba Uprave varoši Cetinja, kojom je nadležna opštinska vlast odredila način držanja kerova i utvrdila obavezu vlasnika da svoje ljubimce prijave i za njih pribave propisanu oznaku (medaljon). Predviđene su bile i cijene za pomenute oznake kao i kazne za one koji neredbu ne poštuju. U prihodima Uprave Varoši prikazani su i, istina veoma skromni, iznosi ostvareni po ovom osnovu.
Vraćamo se još jedanput Rovinskom, koji u pomenutom djelu bilježi zapažanja o načinu lova u Crnoj Gori. Divlje životinje se, osim puškom, love kljusicom ili gvožđem, a ptice ne samo puškama već i petljama, mrežama i udicama. U Ulcinju se ističe dalje Rovinski, organizuje specijalni lov na grlice i prepelice, kada slete na neko drvo pri odmoru tokom svog putovanja ka jugu. Drvo za ovakav lov pažljivo se bira i priprema, pa se i vlasniku imanja i drveta plaća nadoknada do 10 fiorina pa čak i više. Prepelice se love noću, i to pomoću mreže na svjetlu. Iako držanje ptica u kavezima nije bilo uobičajeno lovile su se i klopkom, dok ih djeca love zamkom zvanom «škrokala» ili «na tonte», tj. na petlje od konjske dlake.
Kada je odnos prema lovu u Knjaževini Crnoj Gori u pitanju, pominjemo i kritički intoniran tekst iz «Cetinjskog vjesnika» (1909. god.) u kojemu se oštro kritikuju «nečesovi lovci» koji u okolini Cetinja floberima ubijaju ptice pjevačice, pri čemu se poziva nadležna vlast da ovakvom ponašanju stane na put.
Na kraju, kada se govori o odnosu crnogorske države sa kraja XIX i početka XX vijeka prema lovu, treba reći da će, pored niza naredbi i raspisa, ova djelatnost biti pomenuta i u Opštem imovinskom zakoniku (1888. g.) i Krivičnom zakoniku (1906. g.), da bi detaljno bila regulisana Zakonom o lovu u Kraljevini Crnoj Gori, koji je Crnogorska narodna skupština usvojila na svojoj VIII redovnoj sjednici održanoj 10. decembra 1910. godine.