IZ DNEVNE ŠTAMPE

Prenosimo vam pisanje dnevnog lista „Pobjeda“ o radu naše članice - Lovačkog društva „Milorad Bulatović“ iz Mojkovca, koji je objavljen 7. marta. 2016. godine.

Mojkovački kraj postao obećana zemlja za raznovrsnu divljač

MOJKOVAC

Ako se odlučite da prošetate brdima, klisurama, proplancima, šumama i planinama i ostalim

detaljima spektakularnih pejzaža mojkovačkog kraja, osim uživanja u divljoj, nataknutoj prirodi, bili bi, tvrdi Vučeta Rakočević, sekretar lokalnog Lovačkog društva „Milorad Bulatović“, u sjajnoj prilici da se sa stanovnicima te divljine sretnete u četiri oka.

Drskost lisica

- Šanse da vam se potevi ukrste, recimo, sa vukom, čak i medvjedom, više su nego realne.

Mojkovački kraj kao da je posljednjih godina postao obećana zemlja za raznovrsnu divljač. Lovci zadovoljno trljaju ruke, iako baš ne mogu da pucaju koliko hoće i na sve što se kreće. Više nam je, zapravo, stalo do zaštite i bogatstva lovišta, nego do lova – kaže Rakočević.

U mojkovačkoj obećanoj ze-mlji za divljač, barem po brojnosti, kolo vode lisice i, priča Rakočević, toliko su se namnožile da ih možete vidjeti na svakom koraku. Ima ih najmanje 500 komada. Njihova ,,poslovična lukavost“ pretvorila se u pravu drskost. Sve češće se viđaju u prigradskim naseljima, a u pojedinim selima samo što ne kucaju na vrata. Takva invazija, logično, postavlja i pitanje bjesnila, koje redovno prati lisice, ali za sada nema bojazni.

- Nekoliko lisica smo kontrolisali u veterinarskoj ustanovi. Bile su zdrave, bjesnila nema, ali to ne znači da ne treba biti oprezan i izbjegavati kontakt sa njima. Mi, međutim, imamo slučajeve da one slobodno prilaze ljudima. Neke su ljudi i držali i hranili, kao kućne ljubimce.

Treba ih, ipak, izbjegavati - upozorava Rakočević.

Medvjedi

Prije dvije godine mojkovački lovci bili su zatečeni i pravom invazijom trajno zaštićenih medvjeda. Umjesto 14, koliko ih stalno ima i treba da bude, bilo ih je duplo više. Bilo je i bliskih susreta. Predsjednik lovačkog društva Miloje Zejak, recimo, zamalo se na Sinjajevini sa jednim nije sudario. Nikom, srećom, prilikom tih susreta, nije falila ni dlaka s glave.

- Broj medvjeda se opet vratio na normalu. Napravili su prošle godine i određenu štetu. U tri slučaja poharali su košnice, a dva puta napali stoku. Njihov teren je Sinjajevina i njene padine. Oni koji turistički šetaju mojkovačkim pejzažima, a takvih je sve više, trebalo bi to da znaju i da se klone medvjeda. Ako ih vide, što je vrlo moguće, najbolje da se udalje u suprotnom pravcu.

Oni se plaše ljudi, ali kad se osjete ugroženim mogu biti vrlo opasni. Zato, turisti – pamet u glavu, zaboravite želje da izbliza gledate mojkovačke medvjede - upozorava Rakočević.

Vukovi i ostali

Medvjedi i lisice su, naravno, samo dio sve bogatijeg živog svijeta mojkovačkih lovišta.

Prije desetak godina, recimo, onaj ko je vidio srnu mogao sesmatrati srećnikom, sada ih, kako su prebrojali lovci, ima110. Divokoza ima oko 45, a bilesu skoro istrijebljene. I zečevi su bili rijetkost, sad njih 400 trčkara na sve strane. Jerebica kamenjarka uživa u zaštiti koju je dobila od lovačkog društva – živi na tri lokacije, u jatima 40-50 ptica. Divljih svinja ima dosta. Teško ih je prebrojati jer su prave skitnice. U potrazi za hranom idu i u Moraču. Kuna ima 350, jazavaca 300...

- Na padinama Bjelasice, u šumama iznad Bjelojevića, prije par godina nastanio se jedan čopor od 20-ak vukova. Nije mu ni na kraj pameti da mijenja teritoriju, ima dovoljno prirodnog plijena. U par navrata vukovi su napali i ovce.

Vratilo nam se i 20 tetrijeba, ali vam ne mogu reći gdje se tačno nalaze. Ugroženi su, krijemo ih - priča Rakočević.

Ne puca se kao nekad

Život u divljini mojkovačkog kraja, dakle, na zadovoljstvo zaljubljenika u netaknutu prirodu, buja kao nikada ranije.

Šta se to u posljednjih desetak godina dogodilo u ranije poprilično pustim mojkovačkim lovištima?

- Prirodni zakoni su sa jedne strane učinili svoje, a mi u lovačkom društvu smo odlučili da im omogućimo da dođu do izražaja. Više se ne puca tako često kao nekada. Lovci više nijesu predatori broj jedan. Odstrijeli se tu i tamo ponešto, od 10 do 15% lovne divljači, ali to nije glavni regulator života u lovištima. Glavnu riječ vode zakoni prirode. Jednostavno, promijenili smo način gazdovanja. Nije cilj ubiti što više, već imati bogatija lovišta. Sve naše aktivnosti usmjerene su u tom pravcu. Zimi, na primjer, nosimo hranu srnama.

Predsjednik našeg društva, doktor Miloje Zejak, recimo, ne puca na vukove, iz izuzetnog poštovanja prema tom najvećem lovcu naših krajeva. Mnogi od članova našeg društva su, na ovaj ili onaj način, privrženi ideji očuvanja bogatstva živog svijeta naših lovišta, više su ljubitelji prirode nego oni strašni, nezasiti lovci koji pucaju na sve i u svakoj prilici - priča Rakočević.

Posmatrači Mojkovačko lovačko društvo ima 128 članova, od čega 36 njih nema pušku.- To su ljudi koji iznad svega vole prirodu i njene divlje stanovnike. Oni u lov idu sa foto-aparatom, uživaju u onom do čega im je stalo. Vidjeti divlju životinju u trku, slikati je - to je za njih isto što i za lovca kapitalac.Tih ljudi, posmatrača prirode i divljači, iz godine u godinu sve je više u našem društvu. Za nas je to priznanje i potvrda da smo, kao lovci, više okrenuti zaštiti divljači nego samom lovu.Da nije tako, oni ne bi bili članovi našeg društva - kaže Rakočević.

Lov na krivolov

Ti „strašni“ lovci se, po pravilu, kreću u zoni krivolova, i to je problem na koji mojkovačka divljač još uvijek mora da računa.

Ne, doduše, kao u neka ranija vremena.

- Uspjeli smo da većim dijelom suzbijemo krivolov, ali njega, nažalost, još ima. Prošle godine napisane su tri krivične prijave, a u pet slučajeva, kada su lovci nelovnim danima izašli na teren sa kerovima, ali ništa nijesu ulovili, sud časti našeg društva im je izrekao oštre kritike i opomene. Cilj nam je da u saradnji sa policijom, koja je dobra, ali može i mora biti još bolja, u potpunosti eliminišemo krivolov. Inače, lovište od 33.000 hektara štite ti lovočuvara. Imamo i upravnika lovišta, i nekoliko čuvara volontera.

Krivolovci to znaju i sve ih je manje - kaže Rakočević.

Mojkovačka divljač će, dakle, najvećim dijelom, pod uslovom da slučajno, što bi bio pravi maler, ne naleti na kakav krivolovnimetak, moći mirno da živi i juri za svojim prirodnim plijenom. Srne kao da su znale gdje da se vrate

Ništa od lovnog turizma I pored sve bogatijeg lovišta, o lovnom turizmu u mojkovačkom kraju za sada nema ni govora. - Stranci sigurno neće doći kod nas u lov na lisice i zečeve. Došli bi zbog, recimo, divokoza, ali su one zaštićene.Za jednog kapitalca dobro bi platili, ali to resorno ministarstvo ne dozvoljava. Tražili smo ranije da nam se dozvoli sanitarni odstrijel po jedne srne i divokoze. Bile bi to ostarjele jedinke. Strani lovci bi došli zbog toga, to sigurno znam. Lovište to ne bi osjetilo, a nama bi donijelo sredstva sa kojima bi dodatno obogatili lovište. Naši argumenti, nažalost, nijesu uvaženi - priča Vučeta Rakočević.

Ranko ĆETKOVIĆ