LOV KAO NAJSTARIJA ČOVJEKOVA DJELATNOST

Priroda je na području Crne Gore stvorila povoljne uslove za razvoj različitih biljnih zajednica, u kojima su svoja staništa našle i različite životinjske vrste. Ove prostore vrlo rano naseljava i čovjek koji se, od najranijeg svog postojanja, počinje baviti lovom.

Prema pouzdanim istorijskim izvorima, prvobitni čovjek je živio od onoga što je ubrao sa drveta i što je našao na zemlji: korijenje, jestivo bilje, životinje i insekte koji su mu bili dostupni. Vremenom je evoluirao njegov um, pa se, sa oruđima koje je napravio, našao u poziciji da počne loviti. Koplje, luk i strijela postali su dio njegove svakodnevnice.

Ne može se reći da su stari Crnogorci i njihovi preci u svojoj dugoj evoluciji bili drugačiji jer je proces bio univerzalan. Locirani u ljutom kršu, po prirodi stvari bili su upućeni na lov i ribolov. Čak i kada su se počeli baviti zemljoradnjom, lov im je bio i te kako potreban, jer skromni prihod od zemlje nije bio dovoljan za život i opstanak u ovoj sredini.

Današnja teritorija Crne Gore naseljena je na početku trećeg ledenog doba poznatog pod imenom Riss, prije oko 120.000 godina. Naseljene su one oblasti koje su pružale najpovoljnije uslove za život, a to su rubovi rječnih dolina i kanjona, u čijim su se krečnjačkim stranama formirale brojne pećine koje su služile za kraće ili duže boravke ljudi. Prve naseobine bile su Crvena stijena u dolini rijeke Trebišnjice (sjeverozapadni dio Crne Gore) Mališina i Medena stijena u dolini rijeke Ćehotine, pećine Bioče u kanjonu rijeke Morače i Trijebački krš u dolini rijeke Lim.

U lovu su tada, kako se pretpostavlja, učestvovale grupa ljudi koji su nagonili divijač u različite jame i u njima ih drvenim batinama, zašiljenim motkama ili kamenim batovmaa ubijali. Tek se u kasnijim razdobljima starijeg kamenog doba čovjek se  počeo služiti specijalnim alatkama namijenjenim za lov, kao što je dugačko koplje i luk sa strijelom, sa kamenim ili koštanim vrhovima.

Prema količini fosilnih ostataka životinja otkrivenih u slojevima Crvene stijene, može se zaključiti da su neke vrste životinja imale poseban značaj u egzistenciji njenih stanovnika. Posebno rado lovili su razne vrste divljih konja, goveda i jelena, zatim divlju svinju, divokozu, srnu, ali i sitnije životinje, kao što je sniježni zec, jazavac, mrmot i neke vrste ptica. U Mališinoj i Medenoj stijeni su otkriveni ostaci različitih vrsta kičmenjaka koji su nastanjivali okolne predjele jelena, alpskog kozoroga, divokoze, bizona, divlja svinje, divljeg konja i mrkog medvjeda.

Svjedočanstva o lovu u Crnoj Gori u prošlosti pronalazimo danas u arheološkim i drugim nalazima o svakodnevnom životu, mitovima, u svim oblicima umjetničkog izražavanja, kao i u zapisima putopisaca i djelima naučnika koji su proučavali prirodu i bogati životinjski svijet u Crnoj Gori s kraja devetnaestog i dvadesetog stoljeća.

Pomenućemo arheološki lokalitet Stijena u Lipcima, gdje je na zidu ove okapine predstavljena scena lova na kojoj se raspoznaje skupina od sedam jelena koji bježe ispred dva lovca na konjima. Slikano je bijelom pastoznom bojom. Ovaj nalaz se datira u razvijeno bronzano doba, osmi vijek prije naše ere. Uvršten je u Registar spomenika kulture i kao takav zaštićen je Zakonom o zaštiti spomenika kulture Crne Gore. Sama okapina Lipci nalazi se u sredini prirodno formiranog amfiteatra iznad sela Lipci, blizu Morinja.

Sa protokom minulog vremena mijenjao se i način života ljudi, ali je lov kao jedna od prvih djelatnosti i dalje ostajao duboko utisnut u čovjekovu svijest i nikad, na prostorima današnje Crne Gore, nije bio napušten.